Benedetto Croce

Povjesna istina

Kao što je poznato, prvotni smisao filozofije povijesti, onaj koji je imala u 18. stoljeću, označavao je “razmatranja o povijesti” – bila je to odreðena vrsta historiografije mišljene u odnosu na pojam čovječanstva i civilizacije, te zbog toga s mnogo više filozofskih crta negoli u djelima historiografa podreðenih starim religioznim vjerovanjima ili običnih erudita, kroničara, diplomata i pripovjedača ratnih avantura. Bila je to površna i posve bezazlena upotreba tog naziva.

Razmatran, meðutim, s istom strogošću termina u kojima se očituje, taj naziv sadrži prilično upečatljivu količinu zalihosti i nepodudarnosti – jer misliti povijest samo po sebi znači filozofirati, a filozofirati se ne može osim u vezi s činjenicama, tj. s poviješću.

Ali upravo se u tom suvišku, pa tako i u tom nedostatku filozofije, u tom nastojanju da se dopre s onu stranu znaka te u teoretskoj praznini koja odatle proizlazi, sastoji “filozofija povijesti”, u znanstvenom smislu u kojem se ta formula ponavlja u metodološkim raspravama. U tom smislu ona nije ništa drugo nego jedan poseban slučaj pogrešne teoretske pozicije – što znači da pripada fenomenologiji pogreške.

Tako shvaćena, ona čak ni prividno ne bi mogla postojati da nema podjele na vrijeme, prostor i kategorije činjenica kojima se zbog što lakšeg sjećanja i prenošenja običava shematizirati i urediti povijesne pripovijesti, te da se ne drži odreðenih predodžbenih fikcija koje uzdiðe u duhovne kategorije, preobraćajući ih riječima (budući da ne može mislima) iz empirijskih i materijalnih u misaone i formalne. U tom se nastojanju duhovne kategorije suodnosno materijaliziraju i postaju iskustvene, iskrivljujući naizmjence jedna drugu.

Pogledajmo knjige iz “filozofije povijesti” i vidjet ćemo upravo takav proizvoljni i konfuzni postupak. U jednoj ćemo naći Orijent koji je poistovjećen s “neposrednom sviješću”, Grčku sa “slobodom pojedinca”, Rim s “apstraktnom općenitošću” ili sa “državom”, germanski svijet s “jedinstvom pojedinca i svijeta”, s “mondenošću” i “duhovnošću”. U nekoj drugoj bit će Orijent poistovjećen s “beskonačnošću”, antička Grčka i Rim s “konačnošću”, a kršćanstvo sa “sintezom konačnog i beskonačnog”. U nekoj trećoj izjednačit će se antička povijest s idejom “sudbine”, povijest kršćanstva s idejom “prirode”, a povijest otvorene budućnosti s idejom “providnosti”. Ne postupaju drugačije ni filozofije povijesti koje se služe materijalističkim pojmovima ili pseudokategorijama, kao što je na primjer marksistička, koja poistovjećuje antičko doba s pojmom robovlasničkog ureðenja, srednji vijek s feudalizmom, moderno doba s kapitalizmom, a budućnost s podruštvljavanjem sredstava za proizvodnju; ili rasistička koja na sličan način razmatra zemljopisno i jezično grupiranje naroda, maštovito ih pretvarajući u čiste rase – konstante u svom postojanju i vječne – koje dijeli na niže i više, poistovjećujući ih s idejama vrlina i mana, duhovnih snaga i oprečnih nedostataka, s idejama heroizma, hrabrosti, religioznosti, misaonih i umjetničkih sposobnosti; ili pak s podlošću, kukavičlukom, bezvjerjem, slaboumnošću, manjkom genijalnosti itd.

Tako idealizirane klasifikacijske predodžbe i tako personificirane ideje u tim mješovitim oblicima zakrčuju duhovnost, u njihovom različitom izrazu i različitim kombinacijama odražavaju se zajedno sve različitosti filozofija – teističke, panteističke, materijalističke, monističke, dualističke, dijalektičke – kao i sve oprečnosti i kombinacije optimističkih ili pesimističkih tonova iz kojih uzimaju svoje elemente.

Postoje filozofije povijesti koje kreću od jednog prvobitnog stanja, stanja spontanosti i nevinosti, od neke vrste zemaljskog raja koji više ne postoji. Prošavši pakao i čistilište sljedećih doba, one ponovno, u jednoj višoj formi, dolaze do tog raja koji tako više nije u opasnosti da bude izgubljen. Upravo je to najčešći tip filozofije povijesti, koji nalazimo i u historijskom materijalizmu, s njegovim edenom negdje izmeðu blaženosti i animalizma prvobitnog komunizma, s njegovim oštrim povijesnim intermezzom i izrazito sretnim racionalističkim komunizmom koji će doći. Postoje zatim druge koje opisuju borbu dvaju principa – dobra i zla, sreće i bola – s konačnom pobjedom principa dobra i sreće, s rajem na zemlji i na nebu; no postoje i one koje ocrtavaju neizbježnu i sve nagliju dekadenciju nakon izgona iz raja, ili one koje svrstavaju osloboðenje u tešku stečevinu sve izrazitije svijesti o nepobjedivoj ljudskoj nesreći koja će društva odvesti do asketskog poništenja volje ili do svojevoljnog sveopćeg samoubojstva. Kao i religije, filozofije povijesti teže transcendentnosti te nose sa sobom negativne posljedice transcendentalne etike, kadšto više, kadšto manje materijalne i materijalističke.

Smjesa pojma i mašte isti je gradivni princip na kojem se temelje mitovi; i baš taj mitološki karakter filozofije povijesti posebno upada u oči. Sve one nastoje pronaći i iznijeti na vidjelo Weltplan, skicu svijeta od njegova roðenja do smrti, od njegova ulaska u vrijeme do ulaska u vječnost; uobličuju se u teofanije i kakodemonofanije. Srodstvo, uistinu, u ovom slučaju nije samo zamišljeno – jer povijesno će srodstvo uočiti svatko tko uzme u obzir da je filozofija povijesti, hvaljena nekoć od Nijemaca kao znanost posve nova i posve njemačka, zasigurno svoj najveći procvat doživjela u ambijentu što su ga pripremili protestantizam i Biblija, s nikad zaboravljenim Nabukodonozorovim snom i Danijelovim tumačenjem u vezi sa slijedom carstava obilježenih zlatom, srebrom, bakrom, željezom i glinom: shema četiriju monarhija koju je renesansa uz izričite kritike i osude izbacila iz svojih povijesnih knjiga.

Zbog toga se Vicova povijesna misao ne nadovezuje ni na protestantsku reformu ni na tradicije katoličke crkve, nego samo i jedino na renesansu. Njoj je strano svako filozofsko umovanje, a time ujedno i mitiziranje kronološkog toka povijesti: ona, naprotiv, istražuje kategorije (ili, kako ih on naziva, modifikacije uma) koje od pamtivijeka upravljaju poviješću te uobličuje povijesne epohe prema dominiju i prevazi tih kategorija. I velika je zato pogreška (protiv koje sam prosvjedovao mnogo puta, no koja se uvijek nanovo raða u raspravama o povijesti filozofije i filozofiji povijesti) svrstati Vicovo djelo na čelo germanske linije “filozofije povijesti” – dakle tamo gdje je ona u svojoj biti tek mitološka formacija – jer njegovo je istinsko filozofsko ispitivanje roðeno iz kritičkog mišljenja, kritički bilo slijeðeno te još i danas živi i u punom je cvatu.

Budući da filozofija povijesti bilo koju svoju zadaću vrši ostajući iznad podjela, potpodjela i raznih grupiranja uobičajenih u historiografiji, ona ne promišlja, odnosno ne sastavlja sama povijest, nego je već ima gotovu pred sobom, osmišljenu, ispripovijedanu i opskrbljenu svim onim nazivima i preglednim sažecima na koje se oslanja i zahvaljujući kojima, izoštravajući ih ili, češće, iskrivljujući, navodi argumente kojima opskrbljuje, kako je naziva, unutrašnju povijest, pravu povijest ispod prividne, koja je zapravo već spomenuta mitologija. Tako dobivamo dualitet povijesnih priča sastavljenih od kritike i od interpretacija s onu stranu bilo kakve kritike – nastalih otkrovenjem ili nekom onostranom vizijom koja mora da je djelo odreðene vještine koja se ne može odrediti ni dovesti u vezu s ostalim sposobnostima ljudskog duha. Dualnost koja svoj praktični oblik poprima u dualizmu poznatom kao “alegorizam”5; tu je upravo razlog nesnalaženju i neslaganju starih kritičara Hegela i drugih filozofa oko metode koju su slijedili ti pisci, a koja nije bila (govorili su) ni induktivna ni deduktivna, nego tek loša mješavina njih obje. Alegorija ne pretpostavlja neko više jedinstvo, ona je vrsta pisma koje bilježi slova izmeðu linija nekog drugog pisma, dodatni diskurs umetnut u neki drugi diskurs, knjiga dodana nekoj drugoj. To je knjiga koja može biti dobra ili loša, kazivati razumne ili nerazumne stvari i koja u našem slučaju kazuje jedino nerazumne, no svejedno je u svojoj suštini različita od one s kojom se združuje s vanjske strane. Na isti način, i isto tako loše, alegorijske su i tzv. “filozofije prirode” koje su procvale zajedno s filozofijama povijesti i imale s njima zajedničku metodu i zajedničku sudbinu.

Zna se da kad se alegorijski dualizam pojavljuje u poeziji, vrijedi pravilo da je netko utoliko savršeniji alegorist što je manje pjesnik i utoliko veći pjesnik što je nesuvisliji i nepravilniji alegoričar: pjesnički genij nadmašuje alegorijske intencije; ne mareći za njih, on nezaustavljivo provodi svoju volju bespoštedno ih razbijajući i probijajući se izmeðu njih. No kad se takvim postupkom, kao u našem slučaju, neko proizvoljno mišljenje, koje k tome nije zaista i neko mišljenje, približi jednom istinskom i kritičkom – čak i ne želeći ga sasvim uništiti jer bi uništilo i samo gradivo koje mu treba za njegovu igru – ono ga osakaćuje, oslabljuje, prodire mu u krv poput otrova koji sprečava slobodno disanje. Lako je stoga razumjeti netrpeljivost i žestoku mržnju povijesnih istraživača prema filozofijama povijesti, koje su, zbog okrutne osude kao posljedice te mržnje, postale zabranjene knjige – zabranjivane na daleko efikasniji način nego one koje su vjerske bratovštine svećenika stavljale na indeks Katoličke crkve. Odbojnost se tim putem proširila na filozofiju općenito, koja ne samo da nije filozofija povijesti nego je na radikalan način kritizira i urušava njene temelje pokazujući ih kao nelogične; i bila je to zasigurno ozbiljna šteta čije se posljedice još uvijek osjećaju, no za koju krivica ne leži toliko na povjesničarima koji su reagirali koliko na filozofima koji su izazivali i provocirali.

Ipak, svaka je apsolutna zabrana riskantna, svako hrabrenje neznanja ili zanemarivanja može postati poticanje ignorancije i lijenosti. Zbog toga se preporučuje čitati takoðer i zabranjene knjige – u našem slučaju knjige filozofije povijesti – ne samo zato da se ne izgubi svijest o pogrešci koja se uvijek ponovo može pojaviti u varljivom ruhu i ne samo zato što se u njima očituju moralne i političke težnje njihova vremena dostojne razmatranja nego takoðer i zbog onoliko istinskog povijesnog mišljenja koliko unatoč svemu sadrže. Treba priznati da je ono oskudno i ne suviše originalno, jer njihovi autori općenito nisu imali ni potrebnu spremu, ni disciplinu, ni interes povjesničara, te su, koristeći se suvremenom poviješću, uvijek iznova pomoću alegorija izlagali svoje isključivo filozofske koncepte ili svoja očekivanja, nade, očajanja i zaprepaštenost. No jedna se iznimka, i to velika, ipak mora učiniti, za barem jednog od tih autora – za Hegela. On je iz temelja obnovio filozofiju duha i oživio historiografiju, u kojoj je njegov najveći doprinos bila upravo misaona obnova, a time prije svega i obnova povijesti filozofije, posebno u odnosu na logiku kao znanost i na bezbrojna etička, pravna i državna uvjerenja koja od nje zavise. Njegove su granice granice same njegove filozofije. U povijesti filozofije to je poimanje razvoja sistema prema poretku kategorija logike; u povijesti umjetnosti to je trajni estetički konceptualizam; u povijesti države vječna makijavelističko-teokratska predrasuda o državi kao vrhovnoj instanciji, dok se dijalektika naroda razrješava u germanskom narodu. Ne treba spominjati da ako je izravno poznavanje originalnih dokumenata za povijest filozofije kod njega bilo izvanredno, svakako je to bilo mnogo manje za političku i civilnu povijest – u predavanjima na tu temu, o čemu svjedoče bilješke slušača, često se osjećala užurbanost i površnost. No Hegel u svemu vidi duboke veze i na sjajan način približava stvari, čak i tamo gdje – a to je vrlo čest slučaj – njegove interpretacije i povijesne karakterizacije nisu dovoljne i gdje se osjeća isforsiranost i prevelika krutost (zbog navike da uvodi tezu, antitezu i sintezu u odnose koji ih ne zahtijevaju). On uvijek prenosi um u one uzvišene sfere u kojima se mora kretati povijesna misao, makar se kretala različito ili u suprotnom smjeru od stvarnog tijeka povijesti.

Ako postoji nešto korisno što se može izvući iz “alegorija” starih knjiga “filozofije prirode”, sestre “filozofije povijesti”, trebali bi to – uklonivši ili odgodivši prvotni prezir i olaki podsmijeh – potvrditi poznavatelji fizikalnih i prirodnih znanosti koji bi istovremeno imali i odreðenu filozofsku i humanističku kulturu. Bez prethodne dolične metodičke revizije protudokaza čini se da bi bilo nepravedno tvrditi da je sav taj silni žar umovanja, u kojem je svoj udio imao čak i jedan Oersted, otkrivač elektrodinamike i autor djela Duh u prirodi, bio sasvim jalov i lišen svakog tračka istine.

Prevela s talijanskoga: Ita Kovač

Advertisements
This entry was posted in misli and tagged . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s