“Blues For Mb…

Ona je žena moga prijatelja.

Nije lijepa, ali je bila lijepa.

Sad je omršavjela; jabučice joj iskaču kao dvije suhe kruške i kad je zle volje, lice joj postane naglo asimetrično kao da joj je tkogod prilijepio žestoku ćušku. Laka je, kosturna i suha kao škica; podočnjaci su joj kadšto nabuhli; dvije joj tamne crte koso režu obraze, i njihova je sjena nježna, prozirna i sanjarska kao impresija; usne su joj rastavljene, a kad ih stisne, rekao bi, boli je zub.

Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa.
Jedanput sam sjedio u kavani pokraj nje i prijatelja. Prijatelj je govorio o zastarjelosti materijalizma; ja sam slučajno primicao moj palac njezinim prstima; onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva.

Evo kako:

Ona ljubi svoga muža i štuje mene; ona zna da njezin muž ljubi nju i mene; ona zna da ja ljubim njenoga muža i da štujem nju.

A sada osjeća moj palac, onda moje koljeno – onda zna da ja osjećam njezine prstiće, suviše stisnute u cipelicu, i njezino koljence, omotano u crnu čarapu i platnenu suknjicu gdje tek dosiže bijela čipka njezinih svitica.

Ona zna da činimo nešto – nedopušteno!

Zato joj se oči smiju i plaču; lice blijedi i rumeni; srce udara u prsa i pleća, u njezinu grud i hrptenjaču. Kad bi ona smjela reći mužu:

“Ja samo tebe ljubim, a on me samo poljubio – ja sam bila uvijek tvoja, a njemu sam se samo za pet minuta podala – ja sam grešna, ti me kazni – ja ću obaviti skrušenu pokoru, griješiti opet i okajati grijeh!”

Žena je potrebna grijeha i kazne.

Ona uživa sada u dodiru moga koljena kao na ispovjedaonici: ona ljubi Krista kao Magdalena, pa bila nevinija od Alojzija.
Ovako je eto počela naša ljubav i može se reći svršila.
Ja sam tad pozvao šartrez. Njegov lascivni, masni i priljepljivi tek, miris i boja pristaje najljepše jednoj večeri koju provodiš u društvu zanosna prijatelja i oduševljene žene. On veže društvo vezom simpatija, slatkorijeka i duhovitosti.

Čini se kao koljeno koje svaku nogu dirne, kao usna koja svako lice zbliži, kao smiješak koji se svakoga dotiče. U svih su nas bile usne jednako zaslađene, nosovi jednako pomilovani, oči jednako razdragane.

Ona je rekla: “Neću piti”; muž ju je zaklinjao neka se ne nećka.

On je nije shvatio. Ona je rekla “Neću piti” da uistinu uzmogne piti; ona nije ni pila radi želuca i mozga: ženski je želudac i mozak niži od našega.

Ona je postojano tvrdila: “Ta ja ću se opiti!”

I kad je liker strastveno zaigrao u njezinim očima, jeziku, grlu, i utrobi, ona je izgledala kao curica koja na vaš nenadani pozdrav ili poljubac krikne od straha i zabune, a postojano je i pozorno pazila da je ne mimoiđete ni pozdravom ni cjelovom. Jedna je čašica ne može opiti; ona to zna. Ali ako vas ne uvjeri da će se opiti, tj. počiniti nešto nedopušteno, zašto bi onda – pila?
Moja je pokojna majka bila vjerna mome ocu: ni jednog nedopuštenoga pogleda ne bilježi njezina šezdesetljetna prošlost. Ali ona je bila rastrošna: ona je pravila dugove, radi nas djece, dugove i – krivnje, pravila potajno, da otac ne sazna, mada je najposlije otac svejedno morao saznati. Njezin je život bio pun ovakvih tajanstvenih, nedopuštenih, sitnih dugova: ona je kupovala sladora, slatkiša, voća… sve ono što je bilo suvišno, “da joj djeca ne gladuju”, kako je to ona uvjeravala; uistinu pak, ona se je morala zaduživati da se može prenavljati, lagati, činiti nešto nedopušteno – imati osjećaje grijeha i draž krivnje.

I uvijek kad bih zagledao razgaljenu grud žene moga prijatelja, njezinu jutarnju opremu sa dahom kreveta, njezino nećkanje na ponuđeni liker – ja sam se sjećao svoje majke, nepoznate gospođice u kazalištu i ovih nevinih uprepašćivanja i zgražanja nedužnih djevojčica pred cjelovima za koje ste vi uvjereni da su nešto tako jednostavno i – nedužno…
Rastasmo se.

Ja sam joj pisao dugačka pisma o artizmu.

“Vaš dodir one večeri, i – kasnije – Vaša tanana pojava koju je vodio Vaš muž i moj prijatelj, i koja je poput sjetne sjene polazila njegovoj kući;

Vaš pogled koji je polupijano posrtavao po mokrom asfaltu;

Vaš vrat koji je osjećao moje oči što su se topile na ugrijanom metalu Vaše puti;

Vaš šeširić što je nahereno-jogunasto trepetao s crvenom vrpcom na disajima velike, mutne, plačljive noći;

Vaše cipelice što su tapkale po trotoaru kao obijest i prokšenost gospodske djece, Vaš struk koji je stiskao moj prijatelj i Vaš muž:

Vaše ručice, ukočene, mršave i blijede, što su besvjesno tražile milostinju topline i poljubaca, i sva ona večer što je poput ledene sape srtala na staklo Vaših očiju i mutila bistrinu vida – sve je to ostavilo u meni nezaboravan dojam.

Odonda uđoste u intimni krug mojih misli i osjećanja: kao slika, kao kip, kao glazba. U sumraku se ovako krade Vaša pojava i čini mi se da uvijek dršće na zidu moje male sobe Vaša sjena.

I ja tu sjenu ljubim, tu sjenu gledam, tu sjenu hvatam. Nedohvatnu.

I u tome je Vaš čar – u tome je moja umjetnost. Kad bi ona sjena postala živo, kad biste Vi ušli u moju sobu onako sjetna i živahna najedanput, kad bi se moj dah sudario s Vašim, rnoje usne srele s Vašima, moj pogled utonuo u Vaš – onda bi došao život koji u prasku – ne samo baruta! – ubija umjetnost…

Ostanite daleko, plava ljubavi – mi cjelivamo trak sunca – i sunce je život, dok mu se ne približimo… Evo, sumrak biva mrak, lampe ne palim; palim cigaretu…”
Ona mi nije odgovorila. Razumjeh da mora biti užasno nesretna, jer bi njezin život mogao biti sretan samo u takvoj nesreći da joj njezin odgoj dopusti i da meni otpiše, da mi se poda, da njezin muž sve dozna i oprosti. Evo, ona je uvjerena da njezin muž ne bi oprostio, da bi je jednostavno otpravio, da bi tražio rastavu (on je slobodni mislilac) i da bi se ona našla bez sredstava. Zato – nije lijepa!

Pripovijedahu mi oni koji je češće viđahu da postaje sve bezvoljnija, mršavija i ružnija. Razumijem: ona je u svojoj naturi potpuna, prava kulturna žena i toj svojoj naravi ne može udovoljiti kako bi htjela i kako to naša kultura zahtijeva.

Tako gubi čar, ženskost: degenerira se, i bog zna neće li postati stup feminizma ako za vremena ne postane majka, pa će ljubiti djecu tako ludo, izgubljeno i strastveno da će se osjećati krivom bar pred svojim mužem. Moj prijatelj mora to shvatiti i dati svojoj ženi ili dijete ili ljubavnika.
I ja sam mu pisao; pisao o njegovoj ženi i svom artizmu, i rekao da sam ja u nju zaljubljen samo do nekih granica i da to on mora smatrati najčišćim izljevom moje umjetničke duše i ne biti – ljubomoran.

Jer mi se je, da iskreno kažem, njegova žena ražalila. Znam da ona strepi od pomisli na ljubavnika: njezin odgoj i egzistencija to brani.

Jedini je spas njezine ženskosti u ljubomoru njezina muža. Ja međutim poslah pismo i otiđoh s jednim prijateljem na pivu.

Ovaj prijatelj nije oženjen: zaljubljen je u zaručnicu jednog mog znanca. Ona zna da je ovaj moj neoženjeni prijatelj ljubi, zato je zadovoljna i zato može iščekivati sa namjernom i neobičnom strpljivošću. Ona će biti svome zaručniku to vjernija što će više osjećati simpatiju prema ovom mom neoženjenom prijatelju.

To je moje najdublje uvjerenje.

crni vitez psovke

Advertisements
This entry was posted in nedovrše misli and tagged , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s