“redux…

One sam večeri bio silno raspoložen.

Nešto ljubav mog prijatelja, nešto piva, nešto razgovor o proljetnim bojama Bukovčeva platna, o čovjeku-životinji Rubensovih bojeva, o muskulaturi Michelangelovoj, sve me je stalo ugodno škakljati i rekoh:

“Ajdmo k – onima!”
U salonu u kojem se vrzahu šarolike ženske s istim pospanim pogledima što činjahu dojam arapskih priča slušanih u zimi i pripovijedanih od sijede tetke, stadoh osjećati veliku raskoš djetinjstva i igranja.

Jedna je djevojka bila sjela na moje krilo; malena, puna, i puti tako mekane te mi se pričini da su moje ruke upale u snijeg.

Dobih apetit: slina mi se nakupi na usnama kao na pogled sladoleda: creme, jagode i limuna, i pomislih u paroksizmu alkoholizma prinijeti jeziku nju cijelu i pustiti da se topi slačina, ljubav i mladost, sva ona hladna, jeftina i prodajna žena na gorućim mojim usnama i nepcu. Gorio sam od alkohola, ne ljubavi.

Ona me je rashlađivala. Nekoliko je puti primih za vrat i srsi mi prođoše tijelom. Snijeg! I velika me žeđa stade moriti; žeđa gladi, ne žeđa sitosti.

I opet je primih za vrat. Moji tvrdi, neravni, dugi prsti upadoše sasvim u onu mekanu, gojnu put: ona se je smijala. Usta joj se rašire, usne stegoše, utanjiše i samo rubovi gotovo bojadisanim crvenilom upisaše tanku, dugačku, oštru crtu.

Pade mi na um kako je jedna žena u šali zavezala ljubavniku oči, kako se je on toj šali prepustio, smijući se grohotom i kako mu je ona ispalila samokres u grkljan. I ta je pomisao umah izbrisala jednim tankim i strelovitim kretom sve boje njezinog lica: oči joj se smijahu.

Mene je stao oduševljavati kret kiparski i dramski, ne slikarski i lirski: zadaviti je dok se smije, u šali…

Gušio sam je sve jače. Ona se je smijala; do suza, hrapavo. Ali ja glasa ne čuh. Oči joj igrahu upaljene, pijane kao na iglama; obnevidjeh.

Gledao sam svoje koščate prste i vore njenoga vrata i veliko me oduševljenje strahote i neobičnosti, krivnje i zlodjela stane ledeniti.

Smijao sam se. Ona se je otela. Ja sam se bez prestanka smijao. Sviđala mi se ta poza davljenja; kao kip; i dramski efekat: od šale je u šali udaviti. Činilo mi se da glumimo. Moja me je uloga zanašala.

Tri je puta primih; tri se puta otela. Ja sam je bio odlučio baš zbiljski zadaviti u šali: zato sam se smijao i ona nije niti u snu pomislila da je davim ozbiljno.

Prijatelj me je vukao ustran; i on je mislio da se šalim; glumili smo prekrasno. Ja sam blijedio od uklesanog smiješka što mi je poput kliješta širio usne. Nikada, činilo mi se, neću skupiti usne. Svečanost me je bila ukamenila. Zadaviti je! To je imao biti efektan finale i ja sam stao hotimice zavlačiti konac.

Činilo mi se da ono gleda publika bez daha, nestrpljivo i da će moje zatezanje, njezin otpor i sprečavanje mog prijatelja samo dovesti nerve gledalaca do kulminacije natege.

Primih je i četvrti put: aplauz kao da je siktao iz pogleda i daha umišljenog općinstva i ja sam postajao sve ledeniji; onaj led prostitucije bio me ukočio: bila je poza nepomična, uklesana, vječna: davljenja od šale za šalu – ulaz efektne, nenadane, britke smrti… Stisnuti jače i led će probiti sve ove grudi: publike, bludnice i umjetnika.

I nisam je zadavio. Prijatelj me je odvukao dobrodušno grohoćući. Ona se je smijala pravim hihotom i ja ne dospjeh nikako stegnuti usne.

Pođosmo na likere. Pio sam. Onaj je prizor ostao u mojim zjenama urezan i kad sam pijan stao posrtavati, činilo mi se da su moje oči izvan mene i da sam za njih privezan užetom kao pseto i da ih slijedim pod udarcima, naježuren, opirući se, daveći se o čvrste ruke svog gospodara.
Drugi dan bijah budan, ali ne trijezan. Drhtao sam kao od ganuća, zanosa i strasti. Pođoh i opet na pivu. Kostura ne osjetih; glas hrapav i mekan; oči pune i mutne; sunce nujno i blijedo; ljudi mračni i pokisli; a tamo su se dalje klisure otimale bespomoćno i osamljeno laskama nakostrušenog mora. I nekaki masni oblaci kao zapaprene slanine, stadoše se nositi povrh planina i kružiti oko sunca, poput noćnih mušica oko lampe. I oni se rastapahu. I opet pođoh na pivu. Žeđao sam.
Uspomene me stadoše oblijetati poput nedohvatnih mirisa, uzdaha, vila i melankoličnih leptirića, šarobojnih, prozirnih, sprešanih, umirućih.

Konobarica, plavojka, blijeda, modrooka i nijema, gledala je u mene, i jamice joj se stadoše dupsti na obrazima i bradi. Vidio sam joj zube i blijede, uske usne, i žena moga prijatelja i zaručnica mog znanca i moja sinoćnja prijateljica stadoše koketno sipati na mene svoje poglede, crne, plave i smeđe.

“Nisi zadavio” – šumljahu oko mene njihove kose, haljine i mrežice njihovih očiju. Šumljahu žalosno i umorno.

Bilo mi je da sve one traže na meni krivnju, grijeh i zločin, da traže ideal svojih sanja i ženskosti, ali ne pokajanje.

One su očajno i tužno tražile muškarca koji davi i ne kaje se: koji ubija prostitutku, nevjernu ženu i izgubljenu ljubovcu, i prezire pokoru…

A ja sam mislio mutno i magleno, ganut od alkohola i pijan od ganuća i osjećaja, da nisam za nevolju žena, da nisam majka, da sama ljubav ne može biti za mene izvor krivnje ako nije povezana zločinom.

Žena udata ima ljubavnika – drugo je to ako muž ima ljubovcu; žena se poda svakome koji plati – drugo je to ako muž ima sve; žena se iznevjeri, proda, izlaže i čar je njezin iskupljen – muž mora da siluje i okrvari – on rani prvi put svoju ženu i čar je već izgubljen; drugi put mora ubiti – jer ako ti žena ponudi poljubac, ne možeš ostati samo kod cjelova ako si kavalir. Naš je život nasilje – njihov umiljavanje, mi smo krvnici – one lašci; mi grijeh – one pokora…
A žena se mog prijatelja ono krade kroz retke… Kao da ne znam!

Ti si bila djevojčica i pogled je za tebe bio ono što za tvog današnjeg muža stisak. Ti si bila tek dala poljubac kao anđeo, a on ga je već bio dao kao čovjek. A anđeli su bili prije od ljudi…

Čuj svete knjige, plava ljubovco i crna sjeno, mrtva ljubavi i zasipana prošlosti. Vi idete naprijed progresijom života, mi onom životinja.

I dok ćete vi smjeti doći do cigareta, dugih hlača, sabora, i nasilja, mi ćemo već biti prešli onu točku gdje se je sustavila moja ruka i usna…

Nećete biti više žene…

Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena, da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu…

I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija…

crni vitez psovke

Advertisements
This entry was posted in nedovrše misli and tagged , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s