“Žena…

Bio sam u kazalištu; došao sam među prvima, da dobijem sjedalo, dobio ga i svejedno izgubio.

Ja sam došao sat ranije, jedna gospođica pet minuta, i ja sam joj ustupio svoje mjesto i za pauzu i za predstavu, jer ona je molila samo za samo za pauzu – razumijete…”

Ja sam joj odmah ustupio mjesto i za pauzu i za predstavu, jer ona je molila samo za pauzu, a ja sam joj kao kavalir morao dati više no je ona tražila. Da sam se sjetio svoje muškaračke dužnosti prije no se je ona sjetila svojega ženskog prava, imao bih sjedalo za same predstave, jer bih joj ga ja bio ponudio za pauzu. Bila je lijepa i to je mislim dosta.

(Opisivati ljepotu je najugodnije i najlakše: laž bez protudokaza i tat bez svjedoka – eto poezije! Umjetnik otkriva, tj. vidi ono što drugi ne vide jer gleda onako kako drugi ne gledaju, i piše, tj. radi ono što nitko drugi ne čini.)

Ako te žena prva poljubi, onda ne možeš ostati samo kod poljupca ako si kavalir.

A ipak, ako se pravo uzme, ona je gospođica počinila jednu nepristojnost – bila je drska. Jedno, jer je zamolila “za pauzu”, a drugo, jer je primila moju ponudu i “za predstavu”.
Znam da je galanterija krepost muškarca, makar kult žene datira otkako je blažena djevica Marija ušla kao model u slikarske atelijere i makar lijepa pjevačica vrijedi više od dobre pjevačice.

Rafael, Murillo i Sarto dali su nam prekrasne madone, Van Dyck ružnoga Hristosa, Spagnoletto upravo odurne martire.

Grčki nam kipari dadoše naprotiv božanski lijepe Apolone, što nije čudo ako se uzme u obzir Sokrat, platonizam i Safo i ne pusti s vida zanos svete Terezije i Veronike za Isusom.

Svaka rijeka ima svoj izvor, a ako je umjetnost stvaranje, onda pretpostavlja ženu, muškarca i dijete. Ali o tome ne moram pisati; odviše je vulgarno i obično. Već od nekog sam vremena obuzet pravom manijom otkrivanja i artizma. Trista trica ostavlja u meni trista boli i trista puta trista misli, i ovako izgubljen vrludam po svijetu i samo kiša može da me prikuje za stolac.
Dani mutni, dremovni, alkoholični; zelenilo žuti i trune; obrisi se gora, kruta modrina i suhar sijedoga sunca tope i rastvaraju kao čirovi; atmosfera kao groznica; oblaci kao hunjavica; zemlja kao neotrti otpaci na tijelu svemira, a boje i oblici degeneracija.

Pogled naš ne pliva više; on se utapa; misao naša ne leti; ona se ruši; zora se ne luči od podna, ni večer od noći: nebesa samo siva i crna mračno i bez volje leže omotana pamukom i gazom oblaka, i kad se tamo pomoli trak sunca, čini se da je ono mlaz pusa zapackao obloge.

Samo za večeri i šetnja pokraj razdraganih izloga i svjetla gdje svjetina unaša dah jesenske sjete, lišća i one intimnosti zatvorenih lokala, zurenja kroz staklo prozora u staklo čaša i lelijanja dima i misli povrh tinjajućeg, modrikastog plamena punča – dolaze uspomene i san.

I ja otkrivam. I kad se vratim u svoju sobu, volim puštati posmijehe, sažalne i žute kao lišće naših parkova, da zasiplju mrtvu prošlost kao cvijeće i zemlja.

crni vitez psovke

Advertisements
This entry was posted in nedovrše misli and tagged , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s